U martu 1966. godine, novopečeni Ferrarijev suparnik predstavio je na Ženevskom salonu automobila gotovu Miuru, samo četiri mjeseca nakon što je u Torinu zaintrigirao javnost prikazavši golu šasiju s moćnim V12 motorom. To znači da je Miura upravo navršila šezdesetu, a s njom i koncept superautomobila.

Da li je Miura doista bila prva?

Pitanje prvog superautomobila predmet je rasprave i svakako postoji mnogo sive zone. Nije da prije Miure nije bilo brzih automobila. Ferrarijev model 275 GTB s motorom smještenim sprijeda iz tog doba mogao je dostići brzinu veću od 250 km/h, a i sam Lamborghini je od ranih 1960-ih proizvodio brze, ali prilično neugledne GT automobile s V12 motorima.

Postojalo je i nekoliko sportskih automobila sa centralno smještenim motorom prije Miure, uključujući Porsche 550 i 718 te ATS 2500 GT. Poput Lamborghinija, ATS je bio zamišljen kao cestovni automobil, a ne prilagođen trkaćoj stazi. To, međutim, nije bio slučaj s Porscheima, kao ni s Fordovim modelom GT40 MKIII, cestovnom inačicom pobjednika Le Mansa.

Recept koji je zadao glavobolje Ferrariju

Ali Miura je objedinila sve: uzela je najekstravagantnije aspekte svih ostalih sportskih automobila i spojila ih u jedan nevjerovatan paket. Imala je nevjerovatno lijepu karoseriju Marcela Gandinija s proporcijama trkaćeg automobila, ali i potpuno opremljenu unutrašnjost presvučenu kožom i tepisima.

Njen V12 motor s četiri bregaste osovine razvijao je 350 KS u vrijeme kada se Ferrarijev 275 morao zadovoljiti jednom bregastom osovinom po strani motora i snagom od 300 KS. Uz to, postizala je maksimalnu brzinu od 274 km/h, kojoj se nijedan drugi serijski cestovni automobil nije mogao približiti.

Leonard Setrajt iz britanskog časopisa "Car" navodno je skovao termin "superautomobil" nakon što je prvi put vozio Miuru, oduševljen golemim iskorakom koji je predstavljala. Ipak, trebalo je proći neko vrijeme da taj izraz uđe u opštu upotrebu kao pojam za egzotične dvosjede, prenosi "Index".