Goran Bogdan za "Nezavisne": Narodu u površnim vremenima trebaju heroji

01.01.2022 11:16

Goran Bogdan jedan je od najangažovanijih glumaca na prostoru bivše Jugoslavije, a publika ga trenutno gleda u seriji "Vreme zla", u kojoj igra Bogdana Dragovića. U pitanju je ozbiljna dramska uloga u djelu rađenom po romanu Dobrice Ćosića, odnosno u pitanju je uloga kojom, kao i godinama unazad, Bogdan pomjera granice.

Iako je krenuo igranjem u komedijama, iako je studirao ispočetka na ekonomskom, potom na saobraćajnom fakultetu, pa tek onda na akademiji dramskih umjetnosti, Bogdan je izrastao u jednog od najvećih glumaca ovog vremena i prostora. Naravno, najbolje od njega tek očekujemo. Kakva su, međutim, njegova očekivanja u 2022, po čemu će pamtiti 2021. godinu, samo su uvod u priču o glumi i o umjetnosti, te o svemu onome o čemu je govorio za "Nezavisne".

NN: Šta za Vas predstavlja Nova godina kao praznik, kakva Vam je bila odlazeća i šta očekujete u narednoj godini?

BOGDAN: Ništa, ali da si zadajem neke odluke, zadajem. Znam ja da ih neću ispoštovati. Sam osjećaj da ću od tog sudbonosnog prvog biti bolji i spasiti se od sebe samog mi daje nadu. Kada dođe i razočaram samog sebe, tu su panika i očaj. Sve to daje neko trenje, trvljenje, osjećaj djelovanja koji nama ljudima očigledno treba, 2021. godina mi je bila radna i taj me rad spasio od razmišljanja o pandemiji. Nadam se da će mi 2022. biti ista, samo da ću imati veći unutarnji mir.

NN: Za Vašu ljubav prema filmu zaslužan je rad u videoteci u Širokom Brijegu. Tada ste imali 14 godina. Sjećate li se kakve ste filmove voljeli, šta Vas je najviše privlačilo sedmoj umjetnosti tada i koliko je ona drugačija ili slična iz današnje perspektive kada ste ispred kamera?

BOGDAN: Nije zaslužan rad u videoteci za moju ljubav prema filmu, on je bio posljedica iste. Volio sam sve filmove, ma film općenito. Mijenjaju se moje perspektive svijeta, mijenjam se ja non-stop. Film je vjerovatno ostao isti, mislim, shvatite me, on kao i svaka umjetnost evoulira, ali neki klinci od 13 godina koji su zaljubljenici ga gledaju isto kao i ja onomad. Nastojim da mi profesionalizam ne mijenja onaj prvotni žar, najčešće uspijem u tome. Dan-danas volim gledati i to mi je najčešći oblik opuštanja. Naravno da mi nije isti ukus kao tada. Sa godinama postajem namćorastiji i ne trpim baš sve i svašta kao onda.

NN: Jedan ste od najangažovanijih glumaca na prostoru bivše Jugoslavije, gdje je u toku hiperprodukcija filmova i serija. Ipak, iako mnogo radite, pažljivo birate uloge jer čitate ponuđene scenarije. Šta je najvažnije u scenariju na osnovu čega prihvatate ili odbijate određenu ulogu?

BOGDAN:  Teško je to objasniti. Prvo je kvaliteta scenarija, drugo je neki osjećaj o ekipi, redatelju i kolegama. Treće je ono najteže, neobjašnjivo, ovisi u kojoj sam ja fazi života, šta mi se tada događa i šta mi tada treba. Često ni ja to ne znam. Osluškujem i nastojim biti otvoren i vlastitim osjećajima, ali i nekom duhu vremena. Često se dogodi da se zeznem, ali najčešće dobro izaberem, barem dobro za sebe.

NN: Pozorište ste zavoljeli u Zagrebu za vrijeme studija kada ste i zaigrali u Zagrebačkom kazalištu mladih. Koliko Vam danas nedostaje pozorište?

BOGDAN: Nedostaje i te kako. Deset godina sam bio dio Zagrebačkog kazališta mladih i ono je postalo dio mene. Tješim se da ću se vratiti ubrzo u kazalište. Sad je moja pažnja usredotočena prema filmu. Film otkrivam još uvijek i još učim o njemu i sebi u njemu. Pored toga smatram da je dobar projekt dobar bez obzira na to bio on na filmu ili u kazalištu. Ali nadam se da nisam zatvorio ta vrata iza sebe i da ćemo se kazalište i ja još dugo voljeti.

NN: Igrate Bogdana Dragovića u aktuelnoj seriji "Vreme zla", koja govori o ideološkim previranjima u osvit Drugog svjetskog rata. Koliko su, po Vašem mišljenju, pomenuta previranja aktuelna i danas?

BOGDAN: Da, i drago mi je da sam dio tog projekta. Svidjelo mi se to propitivanje ideološkog u nama i koliko djeluje na nas same i našu okolinu. Pogotovo zbog toga što ispada da stalno činimo negdje iste greške, vrtimo se u krug. No ne dobri krug, krug je to nesreće i nevolje. Kao da se zamjenjuju realne okolnosti nesreće žarom ideologije u nama. To je kao zavijanje na Mjesec.

NN: Da li je ovo tlo plodnije od ostalih za sve vrste ideologija?

BOGDAN: Da li je ovo tlo pogodnije, ja ne znam, lagao bih jer ne poznajem druga. Odavde sam i boli me kad vidim koliko sporo napredujemo. Na kraju samo prođe život. Može to puno bolje.

NN: Publika i kritika složile su se s tim da je uloga Mustafe Golubića u seriji "Senke nad Balkanom" jedna od najboljih u Vašoj dosadašnjoj karijeri. Sa druge strane, Vi ste isticali da Vam je ovo bila jedna od najlakših uloga. U čemu je tajna uspjeha ove uloge sa jedne i lakoće igranja sa druge strane?

BOGDAN: Ne znam ja to da l' mi je najbolja, ja se nadam da će ih biti još dosta. A Mustafa je jako blizak i Bogdanu Dragoviću, to su ti neki ljudi ispisani velikim slovima. Konture su im ispisane deblje. Oni su po meni dobro željeli, ali nekako su izgorjeli u tome. Najbolji primjer one izreke da revolucija jede svoju djecu. Zašto ljudi vole Mustafu? Ja mislim da u ova površna vremena i gdje kukavice obitavaju i vladaju narodu fali heroja. Lako ga je bilo igrati zato što me je obuzeo i kao da me sam vodio kroz seriju. Gušt je biti Mustafa i nadam se da ćemo još imati prilike u trećoj sezoni.

NN: Igrali ste naslovnu ulogu u filmu "Otac", u istinitoj priči o ocu kojem su zbog siromaštva oduzeta djeca. Ipak, nakon gotovo šest godina borbe, djeca su vraćena roditelju. Možda ovaj film nije direktno uticao na to, ali sigurno da je bio bar inicijator za pomoć?

BOGDAN: Jeste, dugo je vremena prošlo, ali na kraju je pravda zadovoljena. Da li je film pridonio tome? Ja se nadam da jeste. Ali ništa više. Samo nada. Prvenstveno je to borba tog oca za svoju djecu i to je uvijek iznad bilo čega drugoga, iznad bilo kakvih motivacija sa strane, bilo umjetničke, bilo kakve druge. Možda je film samo usmjerio reflektor na ionako gorući problem.

NN: Da li je ovo još jedan dokaz da umjetnost ipak može mijenjati svijet?

BOGDAN: Umjetnost, nema sumnje, mijenja svijet i to gotovo uvijek nabolje. To nije upitno. Možda ne na način koji bismo mi voljeli i željeli i možda ne brzinom koja bi nas zadovoljila, ali sigurno pomalo, preko onoga koji je konzumira. Mijenja svijet. Prvo nas same, a onda preko nas i sve ostalo. Ne bi bio dobar svijet bez umjetnosti, ona nas upozorava, usmjerava, uči, mijenja, oslobađa i propituje. Sve te smjernice su temelj nas nutarnja, a preko naših djelovanja na svijet i puno šire.

NN: Brzina o kojoj govorite vjerovatno bila bi veća da umjetnost i kultura, na neki način, nisu skrajnute u medijima i iz glavnih društvenih tokova. Ipak, West Herzegowina Fest, čiji ste jedan od osnivača i organizatora, jedan je od rijetkih događaja koji daje primat umjetnosti. Šta je ono na šta ste najponosniji, a da je vezano za ovaj festival u Širokom Brijegu?

BOGDAN:  Na sve oko WH Festa. To je malo čudo koje je naraslo i preraslo uprkos i unatoč. To je mjesto u sušnoj nam kulturom BiH gdje je sve posvećeno stvaraocima, operirano od politike i svrha mu je da samo širi dobro i ljubav. Otovren je za sve i svakoga i dobrodošli su mu svi. Utočiste je to istih i drugačijih, mjesto gdje nema osude, svi su isti.

NN: Za kraj, recite nam koliko je aktuelna pandemija uticala na Vaš angažman u serijama i na filmu, šta ste naučili tokom iste, te predviđate li joj skori kraj?

BOGDAN:  Učim o sebi najviše. Imao sam sreću da se nikad više nije snimalo kao u protekle dvije godine. A moja predviđanja slijede upute stručnog stožera. Kakve veze itko ima sa mojim predviđanjima. Ja sam samo glumac.

(Nezavisne)