Sjećanje na Mešu Selimovića velikog poetu srpske proze

11.07.2022 11:19

Srpski književnik Mehmed Meša Selimović, pisac jednog od najvećih romana na srpskom jeziku "Derviš i smrt", preminuo je prije 40 godina, 11. jula 1982. godine u Beogradu.

Selimović, kako je sam otkrio - potomak je srpske porodice Vujovića - završio je Filozofski fakultet u Beogradu i do Drugog svjetskog rata bio je profesor u gimnaziji u rodnoj Tuzli. Po izlasku iz ustaškog logora 1943. otišao je u partizane, a poslije rata je bio direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, umjetnički direktor "Bosna-filma" i glavni urednik izdavačke kuće "Svjetlost". Zbog progona, kojem su ga podvrgli bh komunisti, prešao je u Beograd i u njemu ostao do smrti.  Najpoznatija djelu su romani "Derviš i smrt",  "Tišine", "Tvrđava", "Magla i mjesečina", "Krug" ,  zbirke pripovijedaka "Prva četa", "Tuđa zemlja", "Djevojka crvene kose", studija "Za i protiv Vuka", eseji "Pisci, mišljenja, razgovori" i memoarska proza "Sjećanja.

Roman "Derviš i smrt", jedan od najznačajnijih u srpskoj literaturi, odlikuje se osobenošću tretiranja teme, gustinom opservacije čovjekovog života u tragičnim okolnostima i refleksijama o ljudskoj egzistenciji. Ovaj roman je inspirisan ličnom tragedijom pisca, pošto je Mešin brat, takođe partizan, strijeljan krajem rata iz banalnog razloga - uzeo je komad namještaja iz magacina. U testamentalnom pismu Srpskoj akademiji nauka i umetnosti iz 1976. Selimović se deklarisao kao srpski pisac koji pripada srpskoj literaturi. On je napisao i da jednako poštuje svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, jer je vezan za sve što je odredilo njegovu ličnost i rad.

-Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem. Ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim biografskim podatkom"- naveo je tada Selimović. Tokom života tragao je za srećom, kao i svi ljudi, ali je jedan od onih koji nisu odustajali od tog puta. Pronašao ju je u voljenoj ženi Darki, kojoj je napisao najljepšu posvetu u svojoj knjizi "Derviš i smrt".

-Najljepše je što ljubav ne treba ni zaslužiti. Da je trebalo da je zaslužim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio. Čovjek dobija kad daje - pisao je Selimović. Meša Selimović je sahranjen u Beogradu u Aleji zaslužnih građana.

(Glas Srpske)