Nazivali su je pjesnikovom muzom, vilom, a Milan Kašanin, veliki istoričar književnosti, rekao je da je ona presudna u životu pjesnikovom i tako važna po istoriju književnosti. Zahvaljujući Lenki, nastala je jedna od najljepših pjesama srpske književnosti - "Santa Maria della Salute". Isidora Sekulić nazvala ju je najsilnijom ljubavnom pjesmom, koja, iako je nastala u epohi romantizma, predstavlja vjesnicu simbolizma.

Lenku Dunđerski (1870 - 1895), najmlađu od petoro djece Lazara i Sofije Dunđerski, najbogatijih i najvećih srpskih dobrotvora, srpski pjesnik upoznao je još kao djevojčicu u njenoj rodnoj kući, kao veliki porodični prijatelj i kum cijenjene porodice iz Srbobrana. Nikada u društvo ukalupljen, Kostić dolazi u sukobe sa zvaničnom politikom u Srbiji, 1884. godine na poziv kneza Nikole ide na Cetinje, gdje radi kao urednik zvaničnih crnogorskih novina, te sve do 1891. godine ne viđa najmlađeg člana kuće Dunđerski. Na poziv Lazara Dunđerskog, nakon nesuglasica u koje je upao i na Cetinju, ovaj pjesnik ekstrovert, "s nečim aristokratskim u izgledu i ponašanju, svjetski čovjek prema kome su njegovi pjesnički drugovi izgledali kao provincijalci" dolazi na porodično imanje Dunđerski u Čelarevu.

Tu Laza, vječiti miljenik žena, zatiče 21-godišnju djevojku, koja je za vrijeme njegove crnogorske sage završila školu za engleske gospođice u Pešti, viši vaspitni zavod u Beču, mnogo putovala, školovala svoj glas, o kome su svi sa divljenjem pričali, svirala klavir, naučila nekoliko jezika, voljela konje i jahanje.

Djevojka čija "plava kosa i oči, i struk, nisu ostavljali ravnodušnim ni mladiće u Beču", kako je zapisala u svom dnevniku, bila je samostalna, društvena dama zavidne ljepote glasa. Njenu nesvakidašnju pojavu osvojila je još manje česta pjesnikova ličnost. A ovaj intelektualac, doktor prava, novinar, književnik, esejista i pjesnik, advokat, profesor novosadske gimnazije, prvi prevodilac Šekspira u Srbiji, poslije Dositeja najveći poliglota, ali i romantičar koji je najviše puta bivao hapšen ili se nalazio pred hapšenjem, imo je čime da bude osvojen.

Problemi su već nastali, Lenkina majka Sofija već se po Novom Sadu žalila da joj Laza rastjeruje prosce, a na Lazino pitanje Lenki zašto nikog valjanog ne odabere i ne uda se, ona odgovara: ako bi već morala, morao bi taj neko biti kao on.

Nemoćan da bilo šta promijeni, Laza traži slamku spasa. Kako mu je nekada Lenka rekla da se divi Nikoli Tesli, on piše velikom naučniku koga je upoznao u Pešti da mu je našao odličnu priliku. Tesla nije mnogo razmišljao. On je vjenčan s naukom.

Tu je i dio dnevnika Lenkinog, koji otvoreno govori o preprekama koje su gušile Kostića. Na njeno pitaje zašto se ne bi udala za njega, pjesnik odgovara: "Ja sam star i nedostojan Vas. Ni po čemu Vas nisam dostojan."

Da bi pobjegao od svojih osjećanja, odlazi u manastir Krušedol, još jednom piše Tesli, ali sve je uzalud. U manastiru, gdje je ostao četiri godine, piše prvu pjesmu posvećenu Lenki – "Gospođici L.D.". U njoj se jasno vidi pjesnikovo osjećanje nedostojnosti da bude prosac savršene ljepote. Laza pravi posljednji očajnički korak. Ženi se Julijanom Palanački, bogatom 46-godišnjom miradžikom, svojom vjerenicom već 12 godina, koja ga je vjerno čekala. Kum na vjenčanju 54-godišnjem Lazi bio je Lenkin otac, Lazar Dunđerski.

Na bračnom putovanju u Veneciji Lazu zatiče vijest o Lenkinoj smrti. Prema zvaničnoj verziji, umrla je od tifusne groznice u Beču, a posljednji redovi zabilježeni u njenom dnevniku mogu uputiti i na sumnju da je mlada žena sama sebi prekratila muke. Skrhan od bola, Kostić utjehu pronalazi u crkvi Gospe od Spasa - Santa Maria della Salute, a 15 godina kasnije objavljena je grandiozna pjesma s nazivom ove crkve u naslovu.

Lenka je umrla na Svetog arhanđela Mihaila, kada vjernici masovno dolaze u Veneciju da se poklone pravoslavnoj ikoni Bogorodice, donesenoj s Krita. Prije smrti Laza je sa 1.000 kruna zavještao manastir Krušedol da se svake godine na dan Arhanđela čita molitva za spas duše Lenke Dunđerski i isto toliko manastiru Ravanica u Vrdniku da se na Vidovdan moli za pokoj duše Julije Palanački. Laza je umro 1910. godine, godinu dana nakon smrti svoje supruge i objavljivanja himne ljubavi "Santa Maria della Salute". Posljednjih dana života Lenka mu je redovno bila u snovima, čak je vjerovao i da budan čuje njene korake. Cijeli svoj život i htjenja pretočio je u pjesmu sa imenom italijanske crkve u naslovu, u kojoj je ljubav osnovni princip života, mjesto susreta njega i Lenke i poslije smrti. Refren "Santa Maria della Salute", najvažniji element zvučnosti pjesme, postaje i tajna formula kojom pjesnik doziva svoju dragu, razbija pustoš nastalu poslije smrti vile od koje "lepšu ne vide svet".