Izgrađen je na padinama Lubice, stjenovitog brda s kojeg se prostire veličanstven pogled na rijeku Sanu, koja zmijoliko vijuga zelenim predjelima, kao i na gradić koji dijeli ime s tvrđavom, a razvio se tokom vijekova iz njenog podgrađa.

Ostaci starog grada danas su istinska turistička atrakcija i nezaobilazna destinacija za sve koji posjećuju ove prostore. Na uzvišenju iznad tvrđave nalaze se ostaci kule osmatračnice i do nje se stiže uskom vijugavom stazom. S ovog mjesta puca pogled na ključku dolinu i planinske masive koji okružuju ove prostore.

Istorijski izvori kazuju kako je Ključ imao značajnu ulogu u srednjovjekovnom periodu, a njegovi prvi gospodari bili su velikaši iz plemićke porodice Hrvatinića. Ime grada prvi put se pominje 1323. godine u povelji bosanskog bana Stjepana Kotromanića, kojom on ključku župu poklanja pomenutim velikašima. Ključ je upamćen u istoriji kao posljednje utočište bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i mjesto gdje se srednjovjekovna Bosna predala nadmoćnim osmanskim osvajačima.

Bježeći iz Bobovca i Jajca, posljednji bosanski kralj zaštitu je potražio među tvrdim zidinama Ključa. Turski sultan Mehmed Osvajač, koji je predvodio pohod na Bosnu, zadržao se u Jajcu, a u potjeru za kraljem poslao je snažne snage na čelu s Mahmut-pašom. On je Stjepanu Tomaševiću obećao poštediti život ukoliko preda Bosnu, pa se bosanski kralj odlučio prepustiti neminovnoj sudbini.

Legenda kaže kako se kralj sa svojom svitom spustio niz strme padine Lubice, a na jednom mjestu uočljiv je kamen u obliku stopala, navodno kraljevog. Na obali Sane janjičari su dočekali bosanskog vladara te ga proveli u logor do Mahmut-paše, a mjesto gdje se to dogodilo i danas se zove Kraljevac. Tako je okončana samostalnost srednjovjekovne bosanske države, a Bosna je nešto kasnije ušla u sastav Osmanskog carstva. Turci nisu zanemarili strateški i fortifikacijski značaj Ključa, proširili su grad, ojačali njegove bedeme i stvorili polaznu tačku za dalja osmanska osvajanja.

Za otomanske vladavine Ključ je bio sjedište nahije, kadiluka i kapetanije i to je vrijeme kada počinje razvoj urbanog naselja van zidina tvrđave. Vremenom je tvrđava napuštena i danas su njeni ostaci svjedoci borbe i bogate prošlosti. Cijeli ovaj lokalitet opasan je gustim borovim šumama, tako da je ovo mjesto idealno za odmor i razgledanje.

U međuvremenu, lokalne vlasti su poduzele neke aktivnosti s ciljem njegovog očuvanja i zaštite, te turističke valorizacije. Restaurirane su i obnovljene dvije tabor kule, do kojih vodi asfaltirani put, a unutar kompleksa zidina uređene pješačke staze kojima se može bezbjedno i nesmetano kretati.

(nezavisne.com)