Kako su "leviske" spojile Ameriku i Rusiju

21.05.2018 16:24

Prije 145 godina rođene su čuvene „leviske“, koje su preplavile svijet i od izdržljive radne odjeće postale „urbana uniforma“ svih naraštaja, staleža i profesija. Za milione sovjetskih građana one su bile (ne)dostižan san i simbol slobode.

U zemlju su stizale raznim kanalima, preprodavali su ih šverceri i razni mešetari po paprenim cijenama, a zbog njih se čak išlo i u zatvor. Vlasti su ih zabranjivale, jer su simbolizovale duh slobode koji prodire kroz „gvozdenu zavjesu“, a džins je objavljen ideološkim oružjem „trulog Zapada“.

Prve farmerke stigle su u Sovjetski Savez pedesetih godina prošlog vijeka, kada su SAD i SSSR potpisali sporazum o jačanju kulturnih veza, čiji je cilj bio slabljenje tenzija između dva hladnoratovska rivala.

Dvije supersile su se dogovorile da održe nacionalne izložbe, svaka u svojoj zemlji. Američka nacionalna izložba u Moskvi održana je 25. jula 1959. godine, a otvorili su je lider SSSR-a Nikita Hruščov i potpredsjednik SAD Ričard Nikson. Zajedno sa štandovima na kojima je bila predstavljena američka kultura, nauka i tehnologija, bio je izložen i štand kompanije „Levi Štraus“, ispunjen „leviskama 501“ i zapadnom reklamnom tematikom. Radnici na štandu su bili obučeni u farmerke i kaubojske košulje. „Petsto kec“ su nosili i glumci angažovani u propagandne svrhe. Ipak, njih su mogle da priušte samo sovjetske estradne zvijezde, djeca diplomata, sportisti i imućniji svijet.

Iako se taj događaj može smatrati zvaničnim ulaskom „leviski“ u SSSR, „džinsomanija“ je počela da trese zemlju još dvije godine ranije, kada je u Moskvi održan Međunarodni festival omladine i studenata, koji je prvi put od početka Hladnog rata makar malo podigao „gvozdenu zavjesu“ između Sovjetskog Saveza i Zapada. Tu su se okupili mladi iz oko 130 zemalja svijeta, uključujući i američke studente. Dvonedjeljni festival je ostao zapamćen po nesvakidašnjoj atmosferi za Sovjetski Savez: gostima i Sovjetima je bilo dozvoljeno da se slobodno druže; održano je preko osamsto događaja — koncerata, izložbi, sportskih susreta, filmskih festivala, a upravo poslije tog festivala počela je moda farmerki, kariranih suknji, patika i rokenrola.

Kolumbijski pisac i novinar Gabrijel Garsija Markes, koji je došao na festival, bio je u čudu kako zemlja površine 22,4 miliona kilometara kvadratnih nema nijednu reklamu za „Koka-kolu“.

Sovjetska mladež je odmah zavoljela farmerke, ali njih nije bilo u prodavnicama, ni na pijacama. Sovjetska industrija ih nije proizvodila. Tek godinama kasnije su domaće fabrike počele da šiju „narodne farmerke“, ali one ni krojem ni kvalitetom nisu zadovoljavale mase.

Rijetki srećnici koji su putovali u inostranstvo mogli su da nabave odjeću od džinsa. Mornari, piloti i sportisti su ih donosili sa svojih putovanja, iako su zbog toga prolazili kroz rigorozne carinske kontrole. Ako bi nosili jedne farmerke — samo za sebe, carinici su im još i gledali „kroz prste“, ali sve više od toga smatrano je švercom.

I danas se prepričava događaj kada je 1978. godine poznati trener skijaške reprezentacije SSSR-a pokušao da prošvercuje u zemlju čak 200 komada farmerki, misleći da niko na aerodromu neće pregledati kutije sa skijaškom opremom. Ipak, on je uhvaćen i protiv njega je pokrenut krivični postupak. Do suda nikad nije stigao, pošto je imao dobre „veze“, ali je cijela partija bila konfiskovana.

Običan svijet je do njih teško dolazio, a još teže su pronalazili svoj broj, pa su zato prekrajane, skraćivane i čuvane poput najveće dragocjenosti.

Za jedne farmerke mjesecima se štedjelo. Cijena im je išla i do 200 rubalja, dok je prosječna plata u zemlji u to vrijeme bila 120 rubalja.

Osim „Levisa“, bile su popularne i „Vrangler“ i „Li“, mada su Sovjeti najviše voljeli one njemačke marke „Montana“. Kažu da je osamdesetih godina negdje na jugu Rusije bila otvorena i fabrika koja je šila „Montana“ farmerke, ali se modni istoričari i danas spore o njihovom sovjetskom porijeklu.

Krajem osamdesetih počele su da se pojavljuju i sovjetske farmerke „Tver“ i „Vereja“, ali one nikada nisu stekle takvu popularnost.

Kako god bilo, trideset godina su farmerke iz uvoza u SSSR-u bile zabranjivane, a tek padom Berlinskog zida i podizanjem „gvozdene zavjese“ ruski građani su mogli da ih kupe i to ne na crnom tržištu nego regularno, u radnjama.

U Americi su se pojavile čak vijek ranije, kada je na zapadnoj obali SAD počela zlatna groznica i pojavila se potreba za izdržljivom radnom ojdećom.

Krajem maja 1873. proizvođač odjeće Levi Štraus i krojač Džejkob Dejvis počeli su da proizvode „Levis“ marku farmerki nakon što su im SAD odobrile patent kojim se bakarne nitne upotrebljavaju za ojačavanje džepova.

I prije toga prodaja je odlično išla među rudarima i kopačima zlata, kojima je bilo bitno da im džepovi ostanu cijeli i kojima su robusne pantalone bile neudobne za rad.

Firma je postala poznata pod nazivom „Levi Štraus i kompanija“, a do 1890. Levi je bio milioner.

U Americi su nošene kao radno odijelo, sve dok se Džejms Din nije pojavio u njima u filmu „Buntovnik bez razloga“, pa su pedesetih postale simbol pobune mladih.

Daljoj popularizaciji džinsa doprinio je hipi pokret, čiji su pripadnici mahom nosili farmerke kojima su se brisale statusne razlike, izražavala jednakost, pobuna, sloboda i individualnost.

Danas su farmerke popularne širom svijeta i ima ih u mnogim stilovima i bojama.

 

 

 

(Sputnjik)