Jovo Obradović (93), najstariji učitelj u Lijevču, sa đacima gradio puteve

07.10.2025 08:38

Kada je 1956. godine, nakon učiteljske škole u Banjaluci, raspoređen u Donju Dolinu kod Gradiške, Jovo Obradović, porijeklom iz sela Prusci kod Novog Grada, zatekao je punu školu đaka, preraslih dječaka, ponavljača, trošnu školsku zgradu i blatnjave puteve.

U ovo selo pored Save došao je na početku školske 1956/57. godine. Pamti da je bila kiša i da ga školski poslužitelj, koji je zaprežnim kolima došao u Gradišku, nije prepoznao, te su se mimoišli. Tog događaja Jovo se i sada sjeća.

"Tražio me po fotografiji, na kojoj sam bez brkova. U međuvremenu, pustio sam brkove, promijenio izgled i to me koštalo već na prvom koraku učiteljskog rada. Pješačio sam 15 kilometara po kiši, gazio blato i u školu u Donju Dolinu došao umoran i prljav."

Uslovi za rad i za život bili su teški. Zato je Jovo smatrao da, osim škole i školskih lekcija, mora organizovati i radne akcije, graditi puteve, boriti se za elektrifikaciju, uvođenje autobuske linije, stvarati bolje uslove za nastavu i za život.

"Otišao sam u crkvu, kod župnika, što je za ondašnje društvene prilike bilo neočekivano, možda i hrabro od mene. Kazao sam da nas dvojica moramo sarađivati u interesu sela. Predložio sam da župnik utiče na vjernike, a ja ću na roditelje svojih učenika, da zajednički gradimo Donju Dolinu, selo koje je često plavila Sava."

Osim nastave i školskih lekcija, učitelj Jovo se, zajedno sa još dvojicom kolega i sa učenicima, angažovao na izgradnji sela. Kopali su kanale za vodu, vozili šljunak, gradili mostove, nasipali puteve. Sjeća se kako se u tim poslovima posebno isticao mještanin Nenad Plotan.

"Zato smo jedan most na seoskom putu nazvali Nenadovim. To i sada stariji Dolinci pamte i prepričavaju, i ako su se mnogi raselili", ispričao nam je Jovo Obradović, najstariji učitelj u ovom kraju. Osim Doline, 11 godina radio je u školi u Lamincima.

"Učitelji su u to vrijeme imali veliki ugled u mjestu, autoritet u školi, među učenicima i veliko znanje koje su strpljivo prenosili na učenike. Radno vrijeme nije završavalo posljednjim časom, nego su učitelji bili aktivisti, predvodnici, zagovornici radnih i drugih akcija", ispričao nam je Jovo Obradović. I u Lamincima nastavio je praksu stečenu u Dolini. On prepričava mnoge aktivnosti u kojima je učestvovao.

"Zajedno sa učenicima i sa kolegama učiteljima organizovao sam hvatanje zečeva u Lijevče polju. Razapinjali smo mreže u poljima i hvatali ove divlje životinje. Dnevno smo ponekad lovili po nekoliko stotina, a duplo više nam je pobjeglo. Od novca koji smo zaradili na ovaj način, ali i sakupljanjem šumskih plodova, gljiva, jabuka, krušaka, kestena, sadnjom drveća, berbom kukuruza, gradili smo stanove za nastavnike, kupovali školski namještaj, drvo za ogrev..."

O metodama u nastavi, koje su se uveliko razlikovale od sadašnjih, ovaj ugledni pedagog i bivši vaspitač u Đačkom domu "Lepa Radić" kaže:

"U godinama nakon Drugog svjetskog rata učitelji su batinom rješavali problematične situacije, na primjer slabo učenje, nestašluk, izostanke sa nastave... Motka je bila vaspitna mjera kada druge metode nisu davale rezultat. Ja to nisam primjenjivao."

Roditeljima svojih učenika Jovo nije govorio o ponašanju svojih učenika, nije slao pritužbe, nego se trudio da iskoristi svoje pedagoško znanje i situaciju u učionici učini uzornom i tolerantnom. Sjeća se takvih primjera, ali i reakcija kolega i učenika naviknutih na drugačije metode.

"U školi u Dolini ispod stola zatekao sam snop vrbovog pruća. Najizraslijeg dječaka, za kojeg sam znao da je problematičnog ponašanja, pozvao sam da motke pokupi i baci u Savu. On je bio najviše začuđen tim postupkom. Nije vjerovao. Popričao sam sa njim i sa drugim učenicima koji su poslije bili primjerni i dobri."

I sada, kaže Jovo, obraduje se svakom susretu sa svojim bivšim učenicima, većinom penzionerima, među kojima je Milovan Nikolić, koji rado prepričavaju školske dane i čuvaju uspomene na učitelja Jovu, ali i učiteljicu Božanu, njegovu suprugu.

Siromaštvo

U seoskim školama u Potkozarju i Lijevče polju vladalo je veliko siromaštvo i nemaština. Mještani Jablanice, Donjih Podgradaca i Grbavaca, gdje su nakon Drugog svjetskog rata otvorene prve škole na području gradiškog sreza, bili su zaduženi da učenicima naprave drvene klompe, obuću za školu.

U izvještaju iz Jablanice, objavljenom u knjizi "Bosanska Gradiška 1945", navodi se da je škola primila 77 pari klompi i jedan padobran, od kojeg je sašiveno dvoje gaća, šest haljinica i devet košuljica za đake.

(Nezavisne)