Duka: Narod koji živi s irvasima i za njih

05.11.2017 14:01

Na sjeveru Mongolije, oko 50 kilometara od granice sa Rusijom, živi najmanja etnička zajednica na svijetu. Ima ih svega 300, a pripadaju zajednici Duka, koja živi s irvasima i od njih u beskrajnoj tajgi, na granici Rusije i Mongolije.

Zimi, kad cijelu tajgu prekrije debeli snježni prekrivač, temperature se spuštaju i do 50 stepeni Celzijusa.

Ovo ne zaustavlja život Duka naroda, koji još zovu i Catan, što na mongolskom znači  ljudi koji žive s irvasima. Za njih su irvasi od životne važnosti, zapravo smatraju ih svetim životinjama. Svakodnevno brinu o krdima irvasa živeći nomadskim životom, seleći se na one prostore koji odgovaraju ovim životinjama. Kad nađu pogodno mjesto za ispašu, tu podižu svoj kamp. Uprkos surovoj klimi, snijegu i jakim udarima vjetra, Duka narod živi od svog rada. Zapravo, kako sami kažu, za njih rad znači život.

Njihova naselja čine tradicionalni šatori koji se prave od bivolje kože. Kako je njihov život nomadski, tako se rijetko vezuju za određeno mjesto. Njihovi šatori imaju sve što je potrebno jednom domaćinstvu, a veoma brzo se mogu spakovati kad odluče da je vrijeme za pokret. Ipak, posljednjih decenija neke porodice su u svojim rodnim selima odlučile da naprave drvene kolibe, jer su im one bolja zaštita od jakih udara vjetra, ali i mjesto gdje bar jedan dio porodice prezimi, dok ostali idu sa krdima irvasa.

Ipak, najteži uslovi su zimi.

Njihov dan počinje prije svitanja, a prvo što piju je vreli čaj s mlijekom. Ipak, njihov glavni posao jeste da nađu ispašu za krda irvasa, od čijeg mlijeka i žive. Upravo zato što je zima oštra i duga, to znači da oni stalno sele i premještaju svoja krda, kako bi našli pogodna mjesta za ispašu, a nekad budu srećni ako uspiju doći do mahovine i lišaja.

Ipak, život u tajgi je sve samo ne jednostavan. Ne postoje izvori vode, a do nje dolaze topeći snijeg ili zahvatajući vodu iz riječnih tokova kad nisu zaleđeni. U njihovim šatorima centralno mjesto zauzima ognjište gdje kuvaju i koje ih grije. Najveći problem je naći drvo za ogrev, pa tako u skupljanju drva učestvuju čak i djeca.

Njihov cijeli život je podređen irvasima i sve što rade  rade za njih i zbog njih. Uprkos činjenici da su neki otišli put civilizacije, ipak je daleko više onih koji se odlučuju da žive nomadskim životom svojih predaka. U posljednje vrijeme su postali i turistička atrakcija, pa je druženje sa turistima jedna od rijetkih prilika da vide nekoga van svoje zajednice.

Kad je riječ o ovoj zajednici, novac im nije potreban. Zapravo, oni žive od onoga što im daju šuma i tajga. Od Vlade Mongolije dobijaju mjesečnu stipendiju, u zavisnosti od veličine porodice. Od ovog novca uglavnom s vremena na vrijeme kupe meso iz Caganura, najbližeg grada koji je udaljen nekoliko sati hoda. Izbjegavaju da jedu meso irvasa, a meso im je neophodno da prežive oštru i surovu zimu.

Ljeto im uglavnom donosi neke nove aktivnosti, a tada se najviše i druže sa turistima. Naime, mongolske agencije često dovode turiste u njihove kampove, a Duke ovu priliku iskoriste da prodaju nešto od svojih rukotvorina. Inače, tradicionalne rukotvorine izrađuju rezbareći ostatke od otpadnutih rogova irvasa.

Sav prihod od rukotvorina čuvaju da nabave namirnice neophodne za dugu zimu. Davajav, jedan od pripadnika ovog naroda, kaže da ih posjete turista neizmjerno vesele:

"Turisti su ti koji naše živote čine daleko jednostavnijim, jer nam oni obezbjeđuju prihod koji ostavljamo sa strane i čuvamo za zimu. Svake godine je sve više i više turista i drago nam je zbog toga. Pored stranih turista, čak nam i Mongoli dolaze u posjete jer je i njima zanimljiv naš način života", kaže Davajav.

Ovaj prihod im dosta znači jer im omogućava da žive život u skladu sa tradicijom, a to je odgajanje ovih životinja. Delger Goršik kaže da je čitav njegov život obilježen irvasima.

"Toliko ih volim da ne mogu zamisliti život bez njih. Nadam se da i oni osjete da ih volim. Mislim da postoji neka posebna veza. Ne mogu zamisliti da živim u gradu, gdje nema irvasa. Jednostavno, ne bih mogao", kaže Goršik.

 

 

(Dragana Raduški, NN)