Ultimatum iz Bavarske Merkelovoj

29.10.2015 10:36

Horst Zehofer zahtijeva od kancelarke da do 1. novembra nađe načina da smanji priliv izbjeglica.

Istog dana kada je njemačka kancelarka Angela Merkel u Nirnbergu uvjeravala Bavarce da neće dozvoliti da prijem velikog broja izbjeglica ugrozi životni standard Nijemaca, bavarski premijer Horst Zehofer je u razgovoru sa novinarom lista „Pasauer noje prese” uputio kancelarki svojevrsni ultimatum. Ukoliko ona do nedjelje 1. novembra ne nađe načina da ograniči broj izbjeglica koji preko Austrije dolaze u Njemačku, kako kaže, on će razmotriti da djeluje samostalno.

„Ukoliko ne budem imao uspjeha (u pokušaju da Merkelova odgovori na njegov zahtjev), onda ćemo razmotriti koje su mogućnosti za samostalnu akciju”, rekao je Zehofer u juče objavljenom intervjuu, posredno ponavljajući svoju prijetnju da će preuzeti zasad nepoznate mjere „hitne odbrane” ukoliko mu njemačka savezna vlada ne pomogne.

Bavarski premijer i lider Hrišćansko-socijalne unije (CSU), sestrinske stranke Merkeline Hrišćansko-demokratske unije (CDU), smatra da je „kancelarkin posao da razgovara sa Austrijom”, buduću da je ona odlučila prošlog mjeseca da dozvoli dolazak izbjeglica koje su čekale u Mađarskoj. On ističe da je međusobne odnose zateglo to što Austrija nije upozorila Bavarsku da velike grupe izbjeglice dolaze ili su dovedene na austrijsko-njemačku granicu.

Zehoferu je odgovor od Merkelove stigao odmah, budući da je ona u Berlinu istakla da neće biti promjene kursa.

„Ne možemo odjednom da okrenemo prekidač, već moramo da radimo korak po korak”, rekla je ona, ističući da je „dogovorena bliska saradnja na balkanskoj ruti i mjere koje će organizaciono poboljšati procedure (traženja i dobijanja azila)”.

Povodom Zehoferovog ultimatuma koji ističe 1. novembra, Merkelova je rekla da je to „interesantan dan”, budući da se tada održavaju parlamentarni izbori u Turskoj, poslije čega bi trebalo da bude primijenjen evropsko-turski plan za rješavanje izbjegličke krize, koji se tiče uzroka izbjeglištva.

Suštinski, Merkelova je već učinila svojevrsne ustupke koji bi trebalo da umire demohrišćanski bunt protiv njene politike „otvorenih vrata” za izbjeglice. Najprije su usvojene izmjene zakona o azilu koje su pooštrile proceduru dobijanja azila, preporučile lokalnim vlastima da tražiocima sve potrebe obezbijeđuju u naturi a ne davanjem novca, kao i ubrzavanje procedure deportovanja onih kojima je odbijen zahtjev za dobijanje azila. Osim toga, Merkelova je prekjuče u drugom po veličini bavarskom gradu Nirnbergu u razgovoru sa građanima priznala da je njena politika „sve samo ne savršena”, ali da „radimo na njoj֊”.

„Penzioner ne smije da ima utisak da će neko samo zato što je došao spolja bolje proći. Moramo to da postignemo, jer će u suprotnom biti zle krvi”, rekla je ona, dodajući da je glavni prioritet da budu deportovani oni kojima je odbijen zahtjev za azil, uključujući oko 100.000 ljudi sa zapadnog Balkana koji su ove godine došli u Njemačku. „Tako ćemo imati mjesta za one kojima je stvarno potrebna naša pomoć.”

Kancelarka je istakla da će se mnogi od onih koji u bliskoj budućnosti dobiju azil vjerovatno vratiti u svoje zemlje u narednih nekoliko godina.

„Prema Ženevskoj konvenciji o izbjeglicama, dužni smo da zaštitimo ljude, ali nemamo obavezu da ih zadržimo cio njihov život”, rekla je ona.

Njemački i britanski mediji već bilježe pojedine slučajeve izbjeglica koji su bili nezadovoljni životom u Njemačkoj pa su se vratili u svoje domovine. Uglavnom su u pitanju irački Kurdi, koji smatraju da im je lakši život u nebezbjednom Iraku nego u izbjegličkom kampu u Njemačkoj gdje ih na ulici, kako kažu, „tretiraju kao građane drugog reda”, dok su im djeca „tužna i usamljena, jer u Njemačkoj nemaju prijatelja i rođaka”, a bilo je teško da nađu nekoga ko priča kurdski ili arapski.

Međutim, većina se ne vraća kući, naročito oni kojima su odbijene molbe za azil. Prema internim podacima njemačke vlade, zasad se ne zna gdje se nalazi oko 300.000 izbjeglica registrovanih u Njemačkoj. Dok vlasti nezvanično ističu da su ti ljudi vjerovatno već otišli u druge zemlje, njemački komentatori ukazuju da se vjerovatno dio njih krije jer znaju da bi uskoro mogli da budu deportovani.

Da deportovanje često nije prijatan proces svjedoči četrdesetogodišnja njemačka policajka Tanja Girt, koja je zadužena da na put van Njemačke isprati protjerane.

„Mi smo u civilnom odijelu u pratnji i ne nosimo oružje, tako da ostali putnici najčešće nemaju utisak da među njima sjede i oni koje deportuju. Naše oružje je riječ. Protjerani ne smiju da imaju ručni prtljag. Opasnost da bi mogli time nekoga da povrijede je prevelika. Bilo je slučajeva žestoke odbrane. Јa sam lično bila i ujedana i pljuvana”, rekla je ona, dodajući da se većina protjeranih ponaša mirno, ali da je bilo slučajeva da osoba vrišti prilikom ulaska u avion, a kapetan aviona onda ima pravo da odbije da je primi u letjelicu. „Onda mi onda moramo da prekinemo proces deportacije i pokušamo sve ponovo.”