Prijedorčanin u 91. godini redovno planinari na Kozari

22.12.2018 11:45

Živahni 91-godišnji Vladimir Grublješić iz Prijedora punih 60 godina je strastveni planinar, a i sada svake nedelje s dvojicom prijatelja obiđe planinske kozaračke vrhove.

Vedar i nasmijan, iako živi sam, ne gubi optimizam i volju za životom. U 48. godini je ostao udovac i nije se poslije ženio. Ima dvije kćerke, unuke i praunuke, a planinarenje mu je bilo i ostalo jedna od najvećih ljubavi u životu.

Šarmantno kaže da obožava rege, pa je čak malo i zaplesao uz ove zvuke, pokazajući ekipi Anadolu Agency da je sposoban i za prave plesne korake, napominjući da je ustao rano da založi vatru da nam ne bude hladno dok smo kod njega u gostima.

 

 

Sa 16 godina otišao u partizane

 

Gostoljubiv i prijatan, počeo je pričati svoju životnu priču uz zvuke omiljene rege muzike. Otac mu je strijeljan u Drugom svjetskom ratu, a on je poslije zajedno sa sestrom pokršten na katoličku vjeru i to im je, kaže, i spasilo živote. Poslije je otišao u partizane sa 16 godina, nakon položene mature u prijedorskoj gimnaziji. U Prijedoru su svi učenici 1941. godine odvedeni iz škole i pokršteni na katoličku vjeru, a 1944. nakon drugog oslobođenja Prijedora javio se u partizane i završio u 11. Krajiškoj brigadi koja je ratovala u Travniku i Busovači, a sjeća se i danas da su u januaru mjesecu 55 kursista partizanskih pješačila po dubokom snijegu četiri dana i izvlačila se iz Jajca. Kao gimnazijalac je, kaže, zavolio prirodu.

"Morali smu u školi imati herbare i odlazio sam stalno u Radetića gaj i na Pašinac i 1939. sam postao skaut, a to su današnji izviđači. Obožavao sam prirodu, a 1. aprila 1958. sam se upisao u Planinarsko društvo 'Klekovača', čiji sam član i danas. I sad svake nedelje idemo na Kozaru, moja dva druga i ja. Sve sam vrhove kozaračke prošao i mnoge druge u našoj zemlji, regionu, Americi, Švajcarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Italiji, Grčkoj i mnogim drugim. Sad se već ne mogu penjati na vrhove, jer mi vremešni sad hodamo po horizontali", s osmijehom kaže Vladimir.

 

 

Zdravlje ga dobro služi

Ovaj simpatični stari planinar kaže da ga zdravlje dobro služi. Ima malo problema sa srcem, postoji i metoda koja bi to otklonila, ali je, kako kaže, skupa.

"Kad odem na Kozaru, to je izuzetna priroda i šuma crnogorica i, vjerujte, dišem punim plućima. Nema boljeg lijeka. Samo priroda, kretanje i čist zrak. S Kozare se vratim kući preporođen. Sam sebi i kuham, sve na maslinovom ulju, kompot uvijek imam skuhan, volim zobene pahuljice i kuham hranu koju volim da jedem. Nije mi teško", priča Vladimir za Anadoliju.

 

 

Radio na željeznici, a potom u rudniku Tomašica

Bio je upravnik željezničke stanice u Prijedoru, a potom je, po službenoj dužnosti, premješten u rudnik, jer je bila izgrađena pruga Ljubija-Tomašica u dužini od 11 kilometara, ali nije mogla biti otvorena dok se ne postavi rukovodilac pruge. Ostao je u rudniku na poslovima upravnika RJ transporta i pogona Tomašica, a 1. januara 1984. je otišao u zasluženu penziju. Za njegov predan rad dobio je mnoštvo zahvalnica i diploma, a čak je jedanput odlikovan za rad i ukazom predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita.

 

 

Ostao mlad udovac, ali je ljubav prema supruzi i danas živa u njegovom srcu

 

Vladimir je ostao udovac u 48. godini, a supruga je umrla u 42. godini. Kaže da mu nije palo na pamet da se poslije njene smrti ponovo oženi.

"Moja supruga je bila zaista izuzetna žena. I danas je volim i čuvam u srcu. Prazninu koja se stvorila njenim odlaskom popunila su planinarska druženja i pohodi na planinske vrhove. Ta ljubav prema prirodi i planinama me je cijelog ispunila i evo molim Boga da mi da još koju godinu da mogu redovno odlaziti na Kozaru i šetati po njenim obroncima jer je to nešto najljepše za mene. Raduju me i kćerke, unuci, praunuci kad dođu. Kćerke su obe udane za Bošnjake, jedna živi u Americi, jedna u Njemačkoj. I ja sam tri puta bio u Americi, obišao sam dosta zemalja i puno prirodnih ljepota moje su oči vidjele. Zahvalan sam Bogu što sam dosad imao ispunjen život, a još više što, evo i sada, u ovim poznim godinama mogu slušati i zaplesati rege", kaže s osmijehom čika Vlado, kako ga od milja zovu svi Prijedorčani.

 

 

 

 

(Anadolija)