Magarećim mlijekom izliječili sina, pa stvorili uspješan biznis

23.01.2020 10:17

U svakoj nesreći ima malo sreće, a tako je bilo i u našem slučaju. Najstariji sin Tarik se prije šest godina razbolio, imao je probema s kašljem, koji je uticao na njegovo cjelokupno zdravstveno stanje.

Tri mjeseca je trajalo medicinsko liječenje, ali ništa nije pomoglo. Onda smo po preporuci jedne medicinske sestre magarećim mlijekom uspjeli izliječiti dijete. I tada se rodila ideja za posao kojim se danas bavimo, kazuje Alen Džindo iz Vlasenice, koji sa suprugom Melihom na porodičnom imanju uzgaja magarice i proizvodi magareće mlijeko.

Prema njegovim riječima, Tarik je bio u toliko lošem stanju da su mu doktori davali sedative da bi mogao odspavati i odmoriti organizam, te da su ga, kada su vidjeli da je svakim danom sve lošije, na vlastitu odgovornost izveli iz bolnice.

"Probali smo naći svježe magareće mlijeko koje bismo davali djetetu, ali većinom nam je nuđeno samo zamrznuto, što nije dobro. Tada smo kupili magaricu, muzli je, davali Tariku da pije mlijeko i za 11 dana smo vidjeli rezultate", prisjeća se Alen.

Od tada pa do danas na imanju porodice Džindo nastala je farma koja broji 87 magarica, a Alenu, po zanimanju saobraćajnom tehničaru, koji mlijeko kupcima vozi na kućnu adresu, i Melihi, hemijskom laborantu, na farmi pomažu dvije radnice.

"Naš radni dan traje dvadesetak sati, ujutro smo na nogama oko četiri ili pola pet, a u štali naveče ostajemo i iza ponoći. Svaku noć jedno od nas dežura, dok jedno spava, drugo ide u obilazak štala, jer su magarice životinje koje zahtijevaju pažnju, oko kojih morate stalno da radite", pojašnjava Alen.

Kako kazuje, puno računa se vodi o higijeni životinja, svake godine u proljeće, ljeto i jesen šišaju ih, kupaju ih, a raduje ih što su magarice otporne na bolesti.

"Prosječni životni vijek jedne magarice je 45 godina. Mora se voditi računa o ishrani, moraju jesti adekvatnu hranu, a na svakih šest mjeseci radi se analiza krvi, što po jednom grlu košta 50 KM. A u našoj državi nikoga iz vlasti ne zanima ova oblast, nemamo podsticaje, za razliku od susjedne Hrvatske, gdje na godišnjem nivou država daje 250 evra za jedno muzno magare", priča Džindo i dodaje da su on i njegova porodica sve stekli vlastitim radom.

A, kada se prije šest godina pročulo da su magarećim mlijekom Džinde izliječile svoje dijete, dolazili su ljudi sa svih strana i htjeli kupiti zdravi napitak, te se porodica odlučila zadržati prvu magaricu koju je kupila i širiti posao. Od tada do danas mlijeko je stiglo i u brojne zemlje Evrope, ali i do Amerike.

"Jeste da je posao, jeste da su odricanja, ali najaveća satisfakcija je kada roditelji dođu s bolesnim djetetom, uzmu mlijeko i kroz nekoliko dana jave da je djetetu bolje. Istina, potrebna su velika sredstva za održavnje farme, potrebno je da i naša porodica živi, ali najveće zadovoljstvo nam pričinjava spoznaja da smo svojim radom nekome pomogli. Nema novca kojim se to može mjeriti", uvjerava Alen.

Kazuje ovaj vrijedni domaćin da u našem narodu postoji izreka da se sve može osim smrti izliječiti, te da su se na vlastitom iskustvu, ali i iskustvima drugih ljudi, uvjerili da magareće mlijeko pomaže kod raznih bolesti, te kroz šalu kaže da liječi sve osim smrti.

"Magareće mlijeko se po svom sastavu od majčinog razlikuje samo u dva odsto. Za jedan litar ovog zdravog mlijeka potrebno je izdvojiti 100 KM. Cijena i jeste najveći problem, ali da bismo mi dobili jedan litar mlijeka od jedne magarice potrebno je osam dana, odnosno dnevno dobijamo najviše do 1,5 decilitara. Tom računicom dođemo do zaključka da je to mlijeko možda i jeftino", priča Alen i dodaje da mlijeko poklanja porodicama koje ga sebi ne mogu priuštiti.

Porodica Džindo, pored sina Tarika koji je "krivac" za porodični posao, ima još troje djece - Aminu, Eminu i Hamzu.

"Najstariji sin koji je bio bolestan završio je osnovnu školu u Vlasenici, srednju u Sarajevu, sada studira u Njemačkoj. Troje djece koja su sa nama idu u školu u Vlasenici, a mi ne namjeravamo otići odavde. Nama je lijepo na našem ognjištu, problema nemamo osim nekih rijetkih pojedinačnih slučajeva, jer znate kako kažu - ljudi će vam oprostiti sve osim uspjeha. Ali na te slučajeve se i ne obaziremo", zaključuje Alen.

Zajednički život

Porodica Džindo iz Vlasenice je otišla za vrijeme rata 1992. godine, da bi se 2003. vratili na svoje ognjište. Po povratku su u svojoj kući zatekli srpsku porodicu koja je izbjegla iz Sarajeva.

"Po našem povratku pod našim krovom smo zajedno živjeli skoro dvije godine. Nikada nismo naplatili kiriju tim dobrim ljudima koji su morali napustiti svoj dom, jer smo ih razumjeli. Živjeli su s nama u našoj kući, a pravili su svoju kuću ovdje u Vlasenici, gdje i danas žive. Naše prijateljstvo traje, obilazimo se", ponosan je Alen.

 

 

(nezavisne.com)