Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Ako boli - znači da si volio

24.11.2018 12:08

Jedan od najvećih problema u ljudskom životu je to što ne možemo da zadržimo ono što volimo. Bilo da predmet naše ljubavi odluta u druge krajeve, zagrljaje ili dimenzije - prosto to napuštanje nas ostavlja skrhanim. Uzroci i lijek su različiti.

 

Prvo, dok nešto nismo doživjeli, ne možemo ni da patimo. Dakle, bol je uvijek posljedica sreće doživljene ljubavi. Prema tome, to je tačka od koje treba krenuti. Da nije bilo sreće, ne bi bilo ni bola. Bilo bi nam svejedno. To je taj paket meda i žuči, tako dobro objašnjen kod Njegoša, koji ocrtava suštinu dualnog svijeta.

 

Nedavno mi jedan divan gospodin objašnjava kako je izgubio najdraže kuče i da više nikada ne želi da ima drugo jer neće da prolazi taj bol. To je prirodna reakcija jer naša ljubav i vezanost proizvode ogromnu tugu s kojom često uopšte ne znamo da se nosimo. Još teže je kod odlaska najbližih u drugu dimenziju. Kada sam na ivici smrti imala viziju moje pokojne bake koja je mnogo brinula za mene, shvatila sam da duše sa one strane vela lakše pristupaju nama, nego mi njima.

 

Mnogi me pitaju šta s tugom. Šta s očajem - Elizabet Gilbert je primijetila da moramo da se krećemo jer statična tuga ubija, da plešemo uz muziku koju smo zajedno voljeli, da obilazimo mjesta na koje smo zajedno išli dok tuga ne počne da cirkuliše kroz tijelo. Dok tona suza ne izađe i ne pretvori se u novi oblik ljubavi. Jer ljubav ne može nestati kao ni energija, ona je vječna, a privid vremena samo služi da nestane sve ono što nije ljubav.

 

Zanimljivo da su socijalna pravila tako napravljena da čovjeku otežaju umjesto da olakšaju gubitak. Crnina na primjer - pa za koga mi to pokazujemo crninu, kad nam je srce potamnilo od bola?

 

Nema muzike, nema televizije nema smijeha, kao da nam je do toga, a opet može pomoći da se misli skrenu, da se ne poludi od očaja! Folklor javnog tugovanja je jedna od najodurnijih konvencija hipokrizije. To je prosto stvoreno za one koji foliraju, a ne za one koji crkoše od bola! Uopšte, u trenutku kad ti nije ni do čega, moraš da se baviš najvećim glupostima, birokratskim i socijalnim. Imaju li gosti šta da jedu, je l' kupljena crnina! Tako se lična bol pretvara u konvenciju ugađanja drugima. Tako je, uostalom, i s rođendanima i svadbama.

 

Tvoja sreća, tvoja tuga, tvoja radost pretvori se u bezbroj maloumnih obaveza ugađanja zvanim i nezvanim, znanim i neznanim. To je zato što je civilizacijska konvencija da se čak i najveća sreća i tuga pretvori u ugađanje drugima, u robovanje formi. A onda kud svi Turci, tu i mali Mujo. Nauče te kako ima da se slavi i tuguje, i ti to kao biološki robot preuzimaš. Naravno da ima ljudi koji u tome uživaju, da prenose sa koljena na koljeno sve te stvari, ali ako slučajno spadate u tu grupu ljudi kojima je to nepodnošljivo, recite NE - svako ima pravo da svoj bol i svoju radost živi na svoj način i to se ama baš nikoga ne tiče.

 

Možda želi da bude sam, možda ne želi očima da vidi rodbinu i komšije od kojih je propatio, možda od jutra do mraka hoće da pleše i pušta glasnu muziku, možda umjesto svih konvencija želi da slavi život na svoj način! Oslobađanje od konvencija i prisile društva, od načina na koji treba da slavimo i tugujemo je istinski početak svog života. Da li vaše dijete baš želi da slavi rođendan kao i sva djeca u razredu, da li vi to želite?

 

Da li vaša svadba treba da izgleda kao stotine drugih? Da li ćete da tugujete po protokolu za ubijanje u mozak? To je na svakom od nas da odluči, to je elementarna sloboda! Da slavim i tugujem kako mi duša želi, a ne kako je propisano. A život mora da boli jer je bio čaroban, jer imamo ljubav, jer smo osjećali sreću, jer smo osjetili beskraj radosti i patnja je tu da nađemo novi prolaz do ljubavi, do Boga u kome smo svi povezani, da shvatimo da mi nismo samo ovaj prah koji se vraća prahu, već vječna božija iskra ljubavi! Jer mi nismo kap u okeanu, nego okean u kapi, kako je to divno rekao Rumi. Tuga je tu jer smo bili beskrajno srećni i ona je tranzit u novi nivo svijesti i ljubavi.

 

 

 

 

(N.N. Isidora Bjelica)