Gibonni za "Nezavisne": Da sam otišao vani, bio bih samo dio mašine

18.05.2018 14:16

 

Biće super sve iz prve ruke. To mi je dosta važno jer ja ti sviram između 25 i 30 nastupa na godinu, i to ima jednu svoju dobru stranu. Gdje ideš i za koga ideš, da se možeš potruditi dati sve od sebe. Ja se stvarno potrudim da skuham tu večeru, da to nije kao da ste došli u menzu gdje ćeš dobiti malo kuvanog krompira, nego sve je rađeno za taj dan. Strašno mi je stalo i osjetićete to na koncertu, rekao je slavni muzičar i autor Zlatan Stipišić Gibonni u razgovoru za "Nezavisne" povodom najavljenog koncerta u Banjaluci, koji će biti održan 8. juna na tvrđavi Kastel.

NN: Postoji neko nepisano pravilo za ovdašnju publiku, u smislu da nije lako zadovoljiti kriterije iste. Sudeći po atmosferi koja u Banjaluci vlada pred Vaš koncert, Vi u tome i te kako uspijevate. Ipak, sa kakvim se Vi lično emocijama i očekivanjima vraćate u Banjaluku nakon četiri godine?

GIBONNI: Dobra stvar je da ja nikad nisam ljude prevario. Zadnji put je kiša bila pa sam ostao do zadnje sekunde i dobio upalu pluća, poslije toga sam 15 dana bio na antibioticima, ali smatram da to moraš, ljudi su došli radi moje muzike i ja to poštujem. Kad se budem promijenio, nadam se da će me neko upozoriti "Džibo, makni se", a dok imam kontrolu nad svojim željama i namjerama, onda je dobro i znam da će biti super.

NN: Kod pisanja pjesama u jednom intervjuu ste rekli da je najvažnija strast, a takođe ste naveli da prikazom strasti Vi razotkrivate sebe, te da to ponekad nije pametno. Šta ste mislili pod tim?

GIBONNI: Isto to doslovno. Jedan je odličan pisac Đorđe Matić, koji živi u Amsterdamu, rekao, a nisam odavno našao nekoga ko tako razumno radi analizu rok muzike na ovim prostorima, ima tu nešto malo o meni. On je rekao da su se krajem prošlog stoljeća toliko ljudi u cijelom svijetu razočarali u sve, da je prevladao osjećaj koji je zavladao i muzikom, a to je osjećaj cinizama, jer mu više ništa ne vjeruješ, pa je sve smiješno, a cinizam te stavlja u sigurnu zonu jer ti si taj koji se ruga, to se dogodilo u hip-hopu. Kod mene i kod nekih ljudi koji su ostali u lirici, npr. Balašević, ti ne ogovaraš druge, već sebe i svoje najmilije, ti ideš sebi pod kožu, ti sebe oguliš, a to nije sigurna zona. Pričati o sebi i o ljudima koje voliš, ja pričam o svojim slabostima. Teže je ogovarati sebe nego nekog ministra.

NN: Jednom prilikom ste izjavili da je jedini put kada ste izgubili meč, a bili srećni bio onaj kada ste u konkurenciji za "Porina" izgubili od Rundekovog "Apokalipsa". Ima li danas muzičara sa kojima biste se voljeli naći u istom meču, a da znate da biste se isto osjećali ako izgubite?

GIBONNI: Pa sada trenutno ne. Bilo je nekih stvarno talentiranih ljudi koji su se pojavili iza mene od mlađe generacije, ima dobrih, ali ne da bih se osjećao na taj način kao što sam se tada osjećao. Imaš nekih pjesama zbog kojih ti stvarno bude žao što nisu tvoje, imaš nekih utakmica koje možeš časno izgubiti, npr. časno bih izgubio od Ramba Amadeusa, on je ultra ozbiljan lik. On jeste zajebant, a ono što se dešava ispod teksta koji je često vic, ne prikazuje da je on ozbiljan muzičar. Od njega bi bilo časno izgubiti.

NN: Koliko autobiografskog ima u Vašim stihovima? Mora li pjesma biti autobiografska da bi bila iskrena?

GIBONNI: Autobiografska je malo širok pojam, možda se nije moralo sve konkretno dogoditi tebi, ako se dogodilo tvom bratu, sestri, ocu, ti taj problem ne moraš doživjeti, ali možeš proživjeti, i onda je to isto autobiografsko. Ne moraš se ti opeći na peglu da znaš da je vruća, ako se to dogodilo nekom tvom, ti vidiš da je nevolja na vidiku, ali sve je to iz života. Svaka moja pjesma je iz života.

NN: Više puta ste isticali da Vam je muzika tokom cijelog života bila na prvom mjestu, njoj je bilo sve podređeno, od finansija do Vašeg vremena. Ipak, slijedeći njen put, sudeći prema mjestu gdje se danas nalazite, imate li razloga za kajanje?

GIBONNI: Ja mislim da sve ima svoj kalendar, a da je neka viša sila imala svoj, i da se meni neke želje nisu ispunjavale, što se poslije u drugoj perspektivi ispostavilo bolje. Nešto što se nije ostvarilo '89. godine vidio si 2002. da je bolje što se nije ostvarilo. Bio sam na audicijama u svijetu, tada mi je ostala lagana patnja što nisam ostao u Berlinu i išao u Los Anđeles. Imao sam sve što mi je trebalo za to ostvariti. Danas kad gledam zreliji, bio bih dio neke mašine, bilo bi puno autora u bendu i morao bih se izmicati i dopustiti da na albumu budu dvije moje pjesme i u tom teškom samoupravljanju to bi me više frustriralo. Možda kad bi bend bio uspješan, bio bi u jednom klišeu, vjerovatno bi danas moja cijela kreativnost bila da odem u tattoo šop po tetovažu, ali ima i drugih interesa. Možda je bolje za mene što sam ostao regionalni muzičar nego da se ostvarilo sve što sam želio.

NN: "Daleka obala" pjeva o osamdesetim godinama prošlog vijeka kao o idiličnim gdje su se bendovi družili, pjevali, gdje je svirka bila nešto više od pukog profesionalizma. Jedan stih pjesme kaže: "A onaj čupavi iz 'Osmog putnika', njegove pjesme danas znaju svi." Koliko je ta atmosfera bila Vama idilična i da li ste prelaskom u solo vode postali više profesionalni, a manje muziku shvatali kao zabavu, nego u vrijeme "Osmog putnika"?

GIBONNI: Ne bih to uopće mogao tako reći. Kad kažem da je neko profesionalan, to ne znači ništa. Biti profesionalni muzičar je isto kao biti profesionalni ljubavnik. Profesionalan ne znači ništa. To znači da ćeš doći na vrijeme, a sve ostalo je ljubav, umjetnost, inspiracija. Ljudi izbjegavaju pričati kao da će se pokazati da si ranjiv. Mi zbog ranjivosti radimo najbolju muziku. Ne radiš ti muziku iz mačo perspektive. Bora Đorđević ima takve pjesme, ali i on pokazuje to kao "ranjenu zvijer". Mi iz svoje ranjivosti radimo najbolje, jer imaš pravo reći u pjesmi: "Volia sam je, udrite me bocom, ali volia sam je".

NN: Kako se sa Vašim prvim većim uspjehom pomirio grad Split, jer, kako kažu u narodu, "najteže je biti prorok u sopstvenom selu"?

GIBONNI: Split je strog, i zato ga volim i zato ga nisam napuštao. Split ti ne dozvoljava da se umiriš, da te ljudi proglase legendom. Eto, ti si legenda i ne moraš ništa više raditi. Split to ne dozvoljava. On traži od "Hajduka" da bude prvak, od nekog ko ide vani od njega su velika očekivanja i dobro je to. Najveći kompliment u Splitu mi je bio od nekog pomorca koji plovi na prekooceanskom brodu, koji plovi Indijskim oceanom, i on kaže: "Slušaj, brale, ja u kabini imam samo Kleptona, Hendriksa i od domaćih imam onaj tvoj 'Mirakul'." To je najveći kompliment dok si živ, jer dok to neko izgovori, treba mu puno snage, a to puno je istina. Ja sam doživio da u mom gradu kažu: "Za nas bilo je 'Bijelo dugme', ti i Bog." To je najviše što možeš doživjeti.

 

(nezavisne.com)