Svadba na Veselom brijegu '85: Naklon za Tita, pa pjesma i dernek!

26.07.2020 14:23

U kući Mesuda Mujkića iz banjalučkog romskog naselja Veseli Brijeg januara 1985. godine organizovana je svadba za pamćenje. Mesud je ženio sina Ramu, kojem je prije toga lično našao mladu, čak u Sanskom Mostu...

Nakon "viđenja" budućih supružnika, Mujkići su doveli mladu, Enisu Bošković, i organizovali svadbu, sve sa muzikom, pjevačicom, razglasom od 400 vati... Gosti su počašćeni sa četiri pečena ovna, a igralo se i plesalo u sobama i po avliji kuće na Veselom brijegu do duboko u noć, piše banjalučki "Glas" 19. januara 1985. godine.

Ponositi otac mladoženje Mesud specijalno za ovu prigodu kupio je ogroman uljani portret predsjednika Jugoslavije Tita i postavio ga u pročelje velike sobe. Kako koji gost stupi u prostoriju gdje je pir i veselje, prvo se lagano nakloni Titu.

"Da ti, novinar, samo znaš koliko se ovdje tugovalo, pa i sada tuguje za našim Titom.

Hej, sve što imamo njemu dugujemo. I mi i naša djeca. I zbog toga je na počasnom mjestu", priča novinaru "Glasa" Slavku Podgorelcu Mesud Mujkić, dok iz četiri četiristovatne zvučne kutije odjekuje "Jugoslavijo".

I toči se, i jede se i pjeva se, i pleše - ali nijedna se čaša ne razbi. Ni slučajno... I dođe kafa, služi je majka Kada, a ko od gostiju uzme fildžan - priloži novac.

"Gledamo i vidimo dolari, marke, pa i dinarske plave novčanice. Takav je običaj", piše "Glas".

Mujkići rade sa suvenirima, u Lošinju, gdje imaju svoj štand. Porez, kažu, uredno plaćaju.

"Ljeti, dok se drugi odmaraju i kupaju, mi radimo i zarađujemo za zimu.

A, zimi, opet, trošimo. Ako nemamo danas - pjevamo i radujemo se, jer znamo biće sutra. I bude. Gdje bi stigli da nam nije pjesme i igre", priča mladoženja Ramo, dok ga sa pendžera gleda buljuk dječijih glavica.

"Glas" na kraju teksta navodi da se djeca sa Veselog brijega danas uglavnom školuju i zapošljavaju, tj. "puštaju" korijenje. Nekoliko ovdašnjih Roma su učitelji, nastavnici i profesori, a neki rade kao tehničari, službenici...

"Uistinu niko, ama baš niko, ovdje se ne žali na težak život. A ima ih podosta koji teško žive. Valjda im je tako i najbolje", piše "Glas", 19. januara 1985. godine.

(Mondo.ba)