Tračanje ne spada baš u lijepo ponašanje, nije ni naročito moralno, ali je sasvim ljudski. Nova studija pokazala je da je tračarenje mnogo češće, ali i mnogo manje zlobno nego što obično mislimo.

Sociolozi čak tračarenje vide kao neku vrstu "socijalnog lijeka" koji pomaže širenju informacija kroz određenu društvenu grupu, stvara osjećaj jedinstva i povezanosti i štiti ljude od potencijalnih "loših momaka".

Naučnici sa Univerziteta u Riversajdu u Kaliforniji pratili su koliko tračarimo, o čemu i na koji način. Ispostavilo se da prosječna osoba u ovoj aktivnosti provede skoro sat vremena u toku dana, ali i da niko nije toliko "fin i dobar" da baš uvijek može da odoli i ostane "iznad situacije" ne upuštajući se u širenje glasina.

Tokom istraživanja, tim psihologa i sociologa stavio je na probu uobičajene pretpostavke o tračarenju, sprovodeći eksperiment tokom kojeg je 467 dobrovoljaca oba pola opremljeno uređajima za snimanje razgovora, koji su nasumice bilježili dijelove konverzacija tokom dana, tako da je u prosjeku zabilježeno oko 10 odsto ukupnog razgovora ispitanika.

Među 269 žena i 198 muškarca, zabilježena su 4.003 "tračerska segmenta razgovora", tokom posmatranog perioda koji je trajao između dva i pet dana.

Ispostavilo se da su ispitanici u prosjeku tračarili 52 minuta dnevno, a analiza sadržaja pokazala je da ljudi uglavnom tračare o osobama koje poznaju, a ne o slavnim ličnostima.

Pokazalo se da žene stvarno tračare malčice više nego muškarci, ali one češće govore stvari koje su psiholozi okarakterisali kao "neutralne", što znači da žene prosto razmjenjuju informacije, bez negativnih primjedbi ili osuđivanja.

Dominantna forma ogovaranja je upravo to - neutralno, ali pokazalo se da ako tračarenje nije neutralno, dvaput češće nekoga "olajavamo" i govorimo ružne stvari o njemu, nego što smo spremni da o nekome govorimo lijepo.

Naročito su negativnim komentarima skloni mlađi ljudi, ali teorija o tome da dobrostojeći, obrazovani ljudi manje tračare je pala u vodu.

Vidite, tračarimo svi. Bogati, siromašni, neobrazovani, obrazovani… to je prosto dio ljudske prirode.

Ranija istraživanja pokazala su da se način na koji vidimo, i način na koji naš mozak perceprira lica mijenjaju u zavisnosti od trača koji smo čuli o osobi koju gledamo, tako da tračarenje ima i "zaštitni efekat", pružajući nam informacije o tome da li je osoba vrijedna poverenja ili nam može naškoditi.

Drugim riječima, biološki smo programirani da tračeve koristimo i na njh reagujemo, u skladu sa okolnostima, prenosi "Dejli mejl".