Zurovac je potekao iz zagrebačke Škole za klasični balet, a usavršavao se u Sankt Peterburgu. Od 1989. godine bio je član baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, gdje je radio s brojnim koreografima svjetskog glasa, a od 1996. godine bavi se koreografijom i autorskim radom.

Iza njega je zavidna internacionalna i regionalna karijera, a više o novom baletu, za koji potpisuje koreografiju, režiju i dramaturgiju, govorio je za "Nezavisne".

NN: Na koji način Vas je Sidranov tekst zainteresovao u koreografskom smislu?

ZUROVAC: Sidranov tekst prije svega me je zainteresirao kao naslov i to iz nekoliko razloga. Prije svega jer se radi o naslovu koji je snažno upisan u kolektivno sjećanje javnog oka, uha i osjećaja i to vjerojatno jače kroz istoimeni Kusturičin film iz 1981. nego kroz sam roman. No, drago mi je da ste me pitali o interesu za tekst, a ne za film, jer radi se o evidentnoj razlici u samom jeziku pripovijedanja, a to je ono što najviše dotiče moj poziv, jezik. Za mene je koreografija u simbiozi s plesom, a još udružena s literarnim predloškom, zadatak koji implicira potragu da se pronađe adekvatan jezik kojim bi se tom fantastičnom djelu odala počast, a također i jedna nova vrsta umjetničkog uskrsnuća. Koreografija za mene nije samo oblikovanje plesnih pokreta na muziku, već puno više od toga kada se stvara kazališna predstava. Ona je i glazba i tijelo, i kostim i scenografija, i svjetlo i dramaturgija, da ne nabrajam dalje, gotovo sve što ga sačinjava, jer radi se o neverbalnom svijetu kreacije. Sidranov svijet nevjerojatno je bogat, prije svega kao literarni jezik pun poezije čovjeka, lokaliteta i vremena, s druge strane, jako je bogat likovnošću ambijenta, a još i više suosjećanjem s emocijom običnog čovjeka kojeg je zadesio svijet te priče. Dakle, tekst me je najviše zainteresirao kao zadatak kako stvoriti koreografski jezik koji kroz svojevrstan sublimat ponuđene umjetničke stvarnosti zadovoljava kolektivno sjećanje, a također mu daje novu vrijednost koja gledatelju koji ne zna ništa o toj temi i djelu daje jednaku priliku da ga doživi i razumije.

NN: Da li je odgovornost veća jer ovu predstavu radite u Sarajevu, koje je "mjesto rođenja" filma "Sjećaš li se Dolly Bell"?

ZUROVAC: Odgovornost jeste velika, naročito jer se radi o zaista kultnom gradu i naslovu. Na to bih pridodao da je za mene riječ "odgovornost" lišena komparativne vrijednosti manji, veći, najveći. U stvaranju umjetničkog djela, odnosno u radu s ljudima, odgovornost nastojim uspostaviti što ranijim skokom s tih ljestvi usporedbe na kojima, dok se netko penje, spušta ili stoji, uglavnom pati ili drugi zbog njega pate. Drugim riječima, odgovornost vidim više kao uspostavu harmonične vrijednosti, kako kod sebe, tako i kod suradnika. Veseli me rad na ovoj predstavi i snažno sam motiviran da ovom gradu poklonimo predstavu za pamćenje.

NN: Svojevremeno ste na scenu, i to veoma uspješno, postavili i baletsku predstavu "Ko to tamo peva", po još jednom kultnom filmskom ostvarenju iz vremena bivše Jugoslavije. Koliko je kinematografija ove zemlje oblikovala Vas kao ličnost i ne samo Vas nego čitave generacije ljudi?

ZUROVAC: Mogu Vam samo djelomično odgovoriti, jer premalo znam. Svakako da je jugoslavenski film bio jak medij i jako sredstvo komunikacije s narodom. Nemojmo zaboraviti da je početkom osamdesetih godina u SFRJ postojala mreža od preko 1.200 kinematografa i da su statističke brojke dosezale i do 80 milijuna posjetitelja, a da je njihov broj bio više na strani domaćeg nego stranog filma. Moja rana sjećanja iz djetinjstva najviše su oslonjena na filmove tematike NOB-a, na primjer filmove Bulajića, Bauera, Vrdoljaka, seriju "Otpisani", dječje filmove kao što su "Vlak u snijegu", "Vuk samotnjak", a također na neke "crtiće", na primjer iz one zagrebačke škole animiranog filma kao što su "Profesor Baltazar", "Inspektor Maska" ili "Oscarom" nagrađeni "Surogat". Ali ne bih mogao baš reći da me je jugoslavenska kinematografija nešto jako oblikovala kao osobu, ali svakako je utjecala da se kao dijete "igram rata" na ulici, da zavolim crtanje ili istraživanje. Što se utjecaja filma na moj rad tiče, mogu reći da mi je izazov uhvatiti se ponekad u koštac s filmskim predloškom, pa su iz toga proizašli neki zanimljivi radovi kao što su beogradski "Ko to tamo peva?", koji ste naveli ili "Diskretni šarm buržoazije" prema Buñuelovom filmu postavljen za HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.

NN: Skoro ste izjavili da ples ne može izumrijeti jer ne poznaje granice. Da li ples zahtijeva određenu vrstu asketskog života?

ZUROVAC: Profesionalno bavljenje plesom svakako se dodiruje s pojmom asketskog, i to najviše u smislu svakodnevne discipline bavljenja tijelom kao vlastitim instrumentom umjetničkog izražaja i načina života. I to u karijeri koja traje vrlo kratko. Kao život leptira. U nedavnom sam intervjuu izjavio da ples smatram prvenstveno jezikom koji živi od nadogradnje i konstantnog produbljivanja razumijevanja. I da ples zaslužuje i povratak na mjesto jezika u današnjem društvu koje neumorno radi na istrebljivanju jezika na ovoj planeti. Njih oko šest, sedam tisuća preostalih na planeti nestaju oko svaka dva tjedna jedan. Ples je univerzalan, jer je neverbalan, i ne treba mu drugi zapis osim riznice ljudskog tijela i percepcije čovjeka, nije invazivan, ne potlačuje ostale i svi ga znaju govoriti. Znači da si samo još trebamo pružiti priliku da ga uz to što ga plešemo ili gledamo i razumijemo. Usudim se zato misliti da ne može izumrijeti jer kao jezik ne poznaje granice.

NN: Solista ste baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a radite, kako se to danas popularno kaže, u cijelom regionu, naravno i van regiona. Koliko je, što se tiče kulture, prostor bivše Jugoslavije u našem vremenu povezan i blizak?

ZUROVAC: Malo ću Vas ispraviti i reći da sam već nešto manje od dvadeset godina bivši prvak Baleta HNK u Zagrebu. Smatram da je kultura kao voda ili zrak, nešto što ne poznaje granice i ako je ne sprečavaju različiti tipovi ljudskog razaranja, da ne kažem rat, kao ne tako davno kod nas. Ona bez tih smetnji odmah nalazi put do susjeda i od esencijalne je važnosti u komunikaciji čovjeka s čovjekom, društva s društvom ili države s državom. Tako da smatram da je taj navedeni prostor, ipak naveden kao jedan u istom vremenu, prirodno povezan i blizak, kako sličnostima, tako i komplementarnim razlikama. Svakako nam je potrebno težiti da napredujemo u razmjeni broja glumaca, plesača, redatelja, koreografa, predstava, filmova, izložbi, knjiga itd., i to bez obzira što, nažalost, još uvijek trpimo i trpjet ćemo posljedice nasilnog razdvajanja ovog multikulturalnog prostora.

NN: Balet je razvijen u većim centrima, kako u svijetu, tako i kod nas, dok u manjim sredinama ljudi obično nemaju priliku da gledaju baletske predstave. Zašto je to tako, da li je balet stvar elite, da li zahtijeva velika ulaganja ili je nešto treće u pitanju? 

ZUROVAC: Balet kao profesija je sustav. Prije svega sustav osnovnog i akademskog obrazovanja i to sve u smislu kadra koji tamo predaje, koji pohađa, pa tek ona kadra koji djeluje u profesionalnim ansamblima. S druge strane, taj sustav čini i država koja u taj sustav ulaže, podržava ga financijski i infrastrukturno, te ga promišlja u suradnji sa strukom. Na prostoru bivše Jugoslavije taj se sustav raspao raspadom same države i kad bi me netko upitao, na primjer: "Što mislite o baletu u Hrvatskoj?", moj odgovor bi bio: "Nema ga." Balet je uvozna vrijednost. I to nije nikakva greška, jer tako je u većini europskih ansambala, to su sve internacionalni ansambli, međutim, razlika je što neke države imaju, a neke nemaju svijesti da je, uz neminovan uvoz, jednako važno stvarati i održavati sustav proizvodnje vlastitog kadra. A da li je balet stvar elite? Odgovorit ću Vam tako da je Nizozemska nakon "tomato revolucije" sedamdesetih godina većinu svojih kazališta standardizirala, kao na primjer Austrija željezničke kolodvore diljem zemlje. Ako razmislimo što to znači samo u tehničkom aspektu, mislim da je odmah jasno koliko su kazališne dvorane učinili dostupnijima i nezavisnim i državnim ansamblima, a da ne kažem običnom gledatelju u smislu frekventnosti različitih produkcija, sadržaja ili autora. Tako da balet sam po sebi nije elitistička umjetnost, već ga takvim jednostavno čini određeni sustav svojim tretmanom.

NN: Koja su Vaša očekivanja od premijere baleta i kakvi su planovi nakon nje?

ZUROVAC: Nadam se da ćemo se svi uključeni u ovaj divan projekat, zajedno s gledateljima, osjećati ispunjeni rezultatima uloženog truda i vremena, uz zahvalnost prilici da se bavimo ovim važnim djelom. Što se planova tiče, nakon "Dolly Bell" pozvan sam od strane "Triko Cirkus Teatra" iz Zagreba da stvaramo predstavu radnog naslova "Cargo". Praizvedba bi trebala biti krajem januara 2024. godine u Zagrebu.